Filozofija dna
Trebalo je da padnem skroz do dole da bih ponovo počeo da pišem.
Čudno je ta moja veza sa dnom, skoro kao što sve stvari na ovoj planeti privlači sila Zemljine teže, tako mene privlači taj užasni i strašni pad u bezdan, do ivice samouništenja. I uvek idem do kraja. Umnogome podsećam na uspešne ljude; kao ono kad ih pitaju tipa ''čemu možete da zahvalite na vašem velikom uspehu?'' Onda oni odgovaraju: ''Sve to je plod dugog rada, posvećenosti i upornosti...'' (i tako te nebuloze, a istina je sasvim drugačija, razlog je uglavnom novac, solidna genetska kompozicija, dobro vaspitanje i obrazovanje itd.) Moj odgovor o tome kako sam stigao tu gde jesam bi bio sličan kao njihov. Tj. išli smo u istom pravcu samo u suprotnom smeru; i ja, i oni smo stigli daleko.
Uveravam vam vas da puno znam o tom groznom mestu od koga se svi plaše. Ljudi pričaju ovako: ''Dobra stvar je što kad uradiš dno, nemaš više kuda dalje. Onda ti preostaje jedino da se odbaciš i ponovo vineš da izroniš...'' Čista budalaština! Prvo, dno je fiktivan pojam i ne postoji kao takvo. Dakle, najbolje što može da vam se desi kad doditnete ''dno'' je da ostanete tu, ipak najčešće se dešava da nastavite da klizite i padate, shvatite da se ''dno'' pomera, i da tome nema kraja. Naravno, čuda su moguća, ali retka.
Evo, recimo, moja poslednja situacija; već dve godine prolazim kroz razne krize i razne depresije. Onda se konačno zaposlim pre dva meseca, ali je u pitanju noćna smena. I uskoro počne da me ubija insomnija, ne mogu da spavam noću, mučim se, ustajem pa se vraćam itd. a sledeći dan potpuno prespavam. I kako se već dugo osećam loše, ovo samo dovede do eskalacije nezadovoljstva, i do konstantnih suicidnih misli. A sav taj sjeban život je zbog smešno malih para koje dobijam na poslu. I taman kad pomislim da ne može gore da bude, krenem da se kockam, da bi tu bedu od novca malo povećao, ali izgubim pola svega što sam teškom mukom zaradio nespavajući dva meseca. To je to.
“My Carmen," I said (I used to call her that sometimes) "we shall leave this raw sore town as soon as you get out of bed."
"... Because, really," I continued, "there is no point in staying here."
"There is no point in staying anywhere," said Lolita.”
Vladimir Nabokovimir Nabokov, Lolita